27.juna počinju 44. pozorišne/kazališne igre bih u jajcu/ izabrano sedam predstava u takmičarskom dijelu

27. juna 2025. godine počinje najstariji bosanskohercegovački festival, 44. Pozorišne/Kazališne igre u Jajcu, najznačajniji kulturni događaj u našoj zemlji. Grad Jajce otvara svoja vrata za glumce i ljubitelje pozorišta, a u 8 dana, od 27. juna do 4. jula 2025. godine, na daskama Pozorišne dvorane Doma kulture u Jajcu, u takmičarskom programu, bit će prikazano sedam predstava. Pored takmičarskog programa, ove godine očekuje vas i bogat prateći program.

Na konferenciji za medije održanoj u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, danas 14.05.2025. godine prisutnima su se obratili organizatori Festivala: direktor JU “Dom kulture Jajce” Jajce i direktor Festivala Fikret Čančar i Mevzudin Duranović savjetnik za kulturu u JU “Dom kulture Jajce”, te selektor ovogodišnjih Igara prod.dr. Nedžad Ibrahimović.

Nakon što je selektor ovogodišnjih Igara prof.dr. Nedžad Ibrahimović odgledao sve prijavljene predstave, na konferenciji je zvanično i saopštio rezultate selekcije. Za 44. Pozorišne/Kazališne igre BiH u Jajcu prijavilo se osam teatarskih kuća iz Bosne i Hercegovine, koji su nominirali ukupno dvanaest pozorišnih predstava. Selektor je imao priliku gledati sve predstave uživo, na osnovu čega je odabrao sljedećih sedam predstava za glavni program 44. Pozorišnih/Kazališnih igara:

• „Konačari“, po tekstu Nenada Veličkovića i adaptaciiji Mirze Skenderagića, u režiji Marka Misirače i
  izvedbi NP Sarajevo
• „Ljubavnice“, po tekstu Elfride Jelinek, u režiji Jovane Tomić i izvedbi Kamernog teatra 55 iz
  Sarajeva
• „Mala“, po tekstu Emine Omerović, Emine Kovačević-Podgorčević i Nedžme Čizmo, u režiji Lajle
  Kaikčije i izvedbi BNP Zenica
• „Ovaj mali život“, po tekstu i režiji Emine Kovačević-Podgorčević, i izvedbi HNK Mostar
• „Pevanje i ćutanje Sofke Nikolić“, po tekstu Milivoja Mlađenovića, u režiji Sonje Petrović i izvedbi
  Gradskog pozorišta Semberija iz Bijeljine
• „Razbijeni krčag“, po tekstu Hajnriha Fon Klasta, u režiji Tatjane Mandić Rigonat i izvedbi NP RS iz
  Banja Luke i
• „Tango“, po tekstu Slawomira Mrožeka, u režiji Radoslava Milenkovića i izvedbi NP iz Tuzle

Prihvatajući važnu i časnu funkciju selektora ovogodišnjih Pozorišnih/Kazališnih igara u Jajcu našao sam se u poziciji kućnog gosta koji procjenjuje estetiku domaćinova enterijera. Ono što mi je tu spoznaju olakšavalo bila je činjenica da moji domaćini i nisu pravi vlasnici kuće, iako namještaj i razmještaj u njoj sami uređuju. Kuće su iznajmljene od najmanje dva vlasnika. Prvi je društvena zajednica u kojoj kazališne kuće postoje i funkcioniraju (nisu privatne ustanove), a drugi je estetička vrijednost ili kulturna norma kao „krovni vladar“ svake kulturne i umjetničke produkcije. Kakogod, ovdje se želim zahvaliti na ljubaznosti mojim domaćinima iz NP Republike Srpske u Banjoj Luci, iz Kamernog teatra u Sarajevu, BNP iz Zenice i iz HNK u Mostaru. Njihovu susretljivost doživio sam kao znak njihova odnosa prema bosanskohercegovačkim Pozorišnim/Kazališnim igrama. Za ovogodišnje Igre u Jajcu prijavljeno je dvanaest predstava od osam kazališnih kuća. Predstave su naravno proizvod i rezultat kućnih politika i praksi (njihovih repertoarskih opredjeljenja), dok je izbor između ponuđenih bio moja odgovornost. Budući da (kao i cijela kultura) naša kazališta preživljavaju od kvartala do kvartala, od sezone do sezone, entuzijazam se kazališnih kuća i djelatnika i njihova dosljednost uređuju ad-hoc, po principu „od ovoga što imamo idemo napraviti ono što možemo“. Često se to, nažalost, na kraju svede na ono što kolokvijalno nazivamo „tezgom“ ili „tezgarenjem“, i u biti se svede na pražnjenje društvenih fondova, sponzora ili gledaočevih džepova. Ali, nikada ne treba prestati ponavljati onu okrutnu istinu kako nema toga ekonomskog ili duhovnog siromaštva koje može (o)pravdati izbor lošeg teksta, lošu dramatizaciju, sklepanu ili neadekvatnu režiju – da ništa, dakle, ne može opravdati lošu kazališnu predstavu. Baš u toj činjenici leži i sva čar i ljepota namjeravanog ili realiziranog kazališnog poduhvata. Svako ko danas ide u pozorište ili ga insajderski promatra iznutra, zna da je (naš!) teatar (još uvijek) „rediteljski teatar“ i da najčešće od rediteljske imaginacije, vještine i izabranih tačaka gledišta (kako na dramski predložak, tako i na samu stvarnost) zavisi i uspjeh (i kvalitet) cijele predstave. No, znano je da dobre predstave mogu biti i proizvod poštivanja snage i vrijednosti samog dramskog teksta (njegove dramaturške obrade), mogu ih u cjelini nositi dobri i veliki glumci, mogu to biti i savršene i maestralne scenografije ili harmonične kolektivne igre cijelog ansambla – poznato je to već iz historije teatra.
Tek iza onih nedomišljenih ili do kraja nerealiziranih rediteljskih koncepata mi otkrijemo one kvalitete predstave koje su bile njene „vile(pro)nosačice“. Najčešće su ulogu vila na sebe preuzimali glumci, ponekada i sam tekst ili njegova dramaturška transpozicija. I tako, objektivno ograničena prošlogodišnjim repertoarskim ponudama, moja je selektorska potražnja nastojala stati iza mojih ideja i stavova o tome kakav nam teatar danas treba? Koja pitanja u svijetu u kojem živimo zahtijevaju ozbiljne teatarske odgovore? Kako se s duhovnom krizom svijeta na kraju njegove modernosti nose naša kazališta? Kako se nose s povratkom konzervativizma, kako s jačanjem sveopćeg političkog populizma? I lijevog i desnog. Koje, kakve i čije nam autorske, rediteljske i dramaturške smjernice i metode otvaraju put ka spoznaji ovog novog, „posthumanog svijeta“? Sve me to zanimalo i svemu tome sam, moguće i preambiciozno, nastojao pronaći odgovore. Znano je ovo kroz cijelu povijest teatra i teatarskog teksta. U epska patrijarhalna društva u kojima su ratovi armature za gradnju etno-nacionalnog bića, a praktične i vrednosne moći moći kolektivnog ratnika (po dnevnopolitičkoj potrebi „oslobodioca“ ili „žrtve“) „ženski svijet“ može unijeti otrežnjujuću društvenu kritiku, strukturnu harmoniju ili svojevrsnu društvenu liriku, može unijeti mir. Dok se „muški svijet“ zasniva na politici kolektivnosti, ovaj drugi insistira na politici osobnosti. Dok prvi monologično zahtijeva stalno obnavljanje i potvrđivanje (o)davno „uspostavljenog ugovora“ o pripadnosti kolektivu (nacionalnom, etničkom ili, klasnom, npr.), djelujući odozgo i autoritarno i insistirajući na jednostranoj uključenosti, drugi, „ženski princip“, svijet promatra „odozdo“, drži do dijalogičnosti i osobnosti (iskustva, npr.). Od Medeje, preko Antigone, Lisistrate, Hekube ili Demetre, pa do naših kazališnih autorki, gradi se slika tog agona i sukoba između muške patrijarhalne sljepoće i nenavidosti i ženskog principa ljubavi i razumijevanja. Treba znati i da je zbog zadatih i podijeljenih društvenih uloga patrijarhat sistem stabilnih formi i čvrste unutarnje strukture. Svi njegovi sastavni elementi imaju i znaju „svoje“ mjesto u zajednici. Kao takav, on je hiljadama godina omogućavao stanovitu unutardruštvenu komunikaciju. No, u dvadesetom stoljeću, a pogotovo danas, on je načet i u temeljima poljuljan kulturnim i društvenim modernizmima (općim ljudskim pravima, ženskim pravima, pravima majoriziranih društvenih zajednica, imigrantskim politikama itd) i, budući da više ne vlada svojom strukturnom i hijerarhijskom stabilnošću, on više i ne omogućava unutardruštvenu komunikaciju. On, postaje ono o čemu na najbolji način svjedoče balkanski patrijarhalizmi, postaje ljuštura, okvir i iskrivljena društvena konstrukcija, postaje vlastita karikatura, postaje pseudo-patrijarhat. Unutar skorenih okvira društvene podjele uloga stanuje praznina. Iako najranjiviji, on je sada i najopasniji. Femicidi, mržnja prema slabijima, nerazumijevanje i netolerancija prema ljudskim pravima i slobodama, samo su neki od elemenata prema kojima se danas okreće ideološka desnica i sveopći politički populizam u namjeri finalne restauracije tog nadpolitičkog poretka, što patrijarhalizam po sebi jeste. Politička desnica bi prosto da ukine politiku kako bi društvena zajednica fuinkcionirala kao (jedna!) obitelj. Zbog svega toga mi je bila jako zanimljiva, a pokazaće se i osobito važna, činjenica što su u dvanaest ponuđenih predstava tekstove, adaptacije ili dramatizacije potpisale šest različitih autorica, dok se u njih šest potpisuju i kao redateljice. Među izabranima predstavama pet su režirale žene. Tatjana Mandić Rigonat je režirala „Razbijeni krčag“ u NP Republike Srpske (Banja Luka), Jovana Tomić „Ljubavnice“ (u Kamernom teatru 55, (Sarajevo), Lajla Kaikčija „Malu“ (u BNP Zenica), Emina Kovačević-Podgorčević „Ovaj mali život“ (u HNK Mostar) i Sonja Petrović „Pevanje i ćutanje Sofke Nikolić“ (u Gradskom pozorištu Semberija, Bijeljina). Na primjerima prošlogodišnje bosanskohercegovačke kazališne produkcije to izgleda otprilike ovako:

• Tatjana Mandić Rigonat u „Razbijenom krčagu“ (Banja Luka), osim ostaloga (političke relativizacije pravde, „post-istine“ i osionih vlastodržaca, npr.) režira „klajstovski veseli mrak“, kako sama veli, usredsređujući se na „motiv zlostavljanja mlade djevojke koje čine muškarci koji maju poziciju moći“. Izmaštavajući lik služavke Grete, kakav ne postoji u Klajstovoj drami, ona produbljuje priču o „zloupotrebi moći, žrtvi i žudnji za istinom i pravdom.“
• Mlade autorice, rediteljka Jovana Tomić i dramaturginja Asja Krsmanović Imamović, svaka u svom domenu, minuciozno vode dramski komad (Kamerni teatar 55) adaptiran po romanu „Ljubavnice“ nobelovke Elfride Jelinek. Glavne junakinje su dvije radnice iz tvornice grudnjaka koje se svaka na svoj način dovijaju kako preživjeti u muškom šovinističkom svijetu. Iako se bavi ženskim sudbinama, autorice potcrtavaju i sudbine „muškog svijeta“, za koji će negdje pri kraju svoga života i sama Simone de Beauvoir reći da je „napravljen“ i sklepan na isti rigidni način kao i ženski. „I muškarcem se ne rađa, i muškarcem se postaje“.
• Lajla Kaikčija je (u BNP Zenica) „naručila“ i režirala omnibus – predstavu na temu odrastanja djevojčica u savremenom bosanskohercegovačkom društvu. Tekstove potpisuju tri mlade bosanskohercegovačke autorice-dramaturginje, Emina Omerović, Emina Kovačević-Podgorčević i Nedžma Čizmo. Pojava njih tri u bosanskohercegovačkom pozorištu, biću slobodan to reći, je nešto najbolje i najvažnije što mu se moglo desiti u zadnjem desetljeću.
  Potvrdit će to malo kasnije i sama – Emina Kovačević-Podgorčević režirajući u HNK Mostar vlastiti tekst „Ovaj mali život“. Naravno, dramaturšku pomoć u tom pravom teatarskom „mignonu“ će joj pružiti Nedžma Čizmo.
• Sonja Petrović je na scenu najmlađe bosanskohercegovačke kazališne kuće, Gradskog pozorišta Semberija u Bijeljini, postavila komad Milivoja Mlađenovića o Sofki Nikolić, umjetnici, majci, pjevačici, čiji su glas obožavali Tin Ujević, Gustav Krklec, Branislav Nušić, Čiča Ilija Stanojević. U njenoj sudbini koju rediteljka, koja potpisuje i adaptaciju teksta, suvereno i teatarski uvjerljivo vodi, nalazimo priču o trajnoj dilemi umjetnika i o bolnoj drami umjetnice na razmeđu između obitelji i umjetnosti, karijere i/ili privatnosti, uspjeha i/ili svakodnevnog građanskog tavorenja.

U svih pet kazališnih komada, treba li to reći, agensi, pokretači radnje ili glavni likovi su žene. Šest ponuđenih predstava su režirali reditelji. Dušan Petrović „Švabicu“ u NP Republike Srpske u Banja Luci, Radoslav Milenković „Tango“, u NP u Tuzli, Nermin Hamzagić „Kiselinu“ u BNP u Zenici, Marko Misirača „Konačare“ u NP u Sarajevu, Irfan Kasumović „Hasanaginicu“ u NP u Mostaru i Haris Pašović „Oslobođenje Sarajeva“ u SARTR-u. Ja sam za Igre odabrao predstave u režiji: Radoslava Milenkovića („Tango“, NP Tuzla) i Marka Misirače („Konačari“, NP Sarajevo).
Predstava „Konačari“ je nastala na osnovu literarnog predloška, po romanu Nenada Veličkovića, koji je za scensko izvođenje priredio Mirza Skenderagić, a režirao Marko Misirača. „Poigravajući se formom scenskog dnevnika i radio drame“ reditelj se trudio „da sačuva toplinu i duhovitost koju nose Veličkovićevi karakteri, i da zlo rata bude samo „okvir“ u kome se iskazuju raznorodne i složene ljudske sudbine.“
Predstava tuzlanskog Narodnog pozorišta “Tango“ rađena je po tekstu poljskog pisca Slawomira Mrožeka, i „na primjeru jedne porodice istražuje haotično društvo obilježeno konformizmom i nedostatkom vrijednosti“.

Na kraju, abecednim redom, slijedi i lista izabranih predstava za 44. Pozorišne/Kazališne igre Bosne i ercegovine u Jajcu:

„Tango“, NP Tuzla

„Konačari“, NP Sarajevo

„Ljubavnice“, Kamerni teatar 55 iz Sarajeva

„Mala“, BNP Zenica

„Ovaj mali život“, HNK Mostar

„Pevanje i ćutanje Sofke Nikolić“, Gradsko pozorište „Semberija“ Bijeljina

„Razbijeni krčag“, NP Republike Srpske iz Banja Luke i

“Tango” , NP Tuzla