Piše: Mladen Bićanić, Oslobođenje, 13.07.2023.
Ono što ostaje su predstave – ili, točnije, nove dramatizacije i novi dramski rukopisi što smo ih tih dana vidjeli na sceni Doma kulture u Jajcu
Svjetla nad binom i u gledalištu su ugašena, glumci i publika su se razišli – još jedne, 42. pozorišne/kazališne igre u Jajcu, što su ove godine, po izboru Hasije Borić, u kraljevski grad na Plivi, od prvog do osmog jula, dovele sedam pozorišnih kuća iz Sarajeva, Zenice, Mostara, Banje Luke i Tuzle, mogle su biti zatvorene. Ono što ostaje su predstave – ili, točnije, nove dramatizacije i novi dramski rukopisi što smo ih tih dana vidjeli na sceni Doma kulture. I to, uglavnom, kao praizvedbe na bosanskohercegovačkim pozornicama.
LJUDI SA RUBA DRUŠTVA
Zahvaljujući redateljici Tanji Miletić-Oručević, upoznali smo kazališni komad “Tri dana ili Uspon i pad gospodina B” suvremenog češkog dramatičara Romana Sikore (1970), odigran je u izvedbi umjetničkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, dramaturgiju potpisuje Nedžma Čizmo. Sikora, zapisuje Tanja M. Oručević u programskoj knjižici predstave, “…piše kombinaciju srednjovjekovnog moraliteta (gdje je Everyman savremeni kapitalistički entuzijast) i brechtovskog poučnog komada (u kom pokazuje društvene mehanizme koji oblikuju sudbinu svakog pojedinca). Pri tome stvara autentičan jezik likova, zapis savremene krize verbalnog i izražajne disfunkcije u medijalnom svijetu. Cijela stvar je prepuna komičnih elemenata i potencijalno ogromne igrivosti i teatralnosti – prava dramska poslastica!” U konačnici, priča je to propuštena kroz crnohumorni filter o beskućnicima, ljudima sa ruba društva, temeljena na stvarnom događaju – kroz nedaće i patnje malog čovjeka, nekada uspješnog bankara, a sada izgubljenog klošara što spava pod mostom i neprimijećen leži mrtav na ulici u centru grada a da se nitko ne zapita tko je taj čovjek ili da mu pomogne, Sikora, ne bez oštre satirične žaoke, progovara o protivrječnostima društva u kojem obitavamo i koje smo sami stvorili, nespremni i nemoćni da mu se odupremo i suprotstavimo bezočnim silama kapitala i neoliberalnih zastranjenja koja nas neumitno vode u propast.
Posebnu pažnju u Jajcu, i stručnog žirija i publike, privukla je predstava “Gospođica”, oba žirija proglasila su je za najuspjeliju na Igrama, rađena po istoimenom romanu Ive Andrića u režiji i adaptaciji Đurđe Tešić i u izvođenju Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke. Ono što je novo i izuzetno atraktivno u ovom pristupu velikom romansijeru je svakako potpuno nova i originalna dramatizacija Vanje Ejdus, beogradske glumice, navodim njene misli iz programske knjižice: “…Nema ničeg uzbudljivijeg, nego kada u romanu otkriješ književni lik (toliko tajanstven i toliko strašan, tebi dalek, a baš zato intrigantan) i kada te neka neobuzdana sila nagoni da pokušaš da razumeš šta je to što ga pokreće da radi baš ono što je veliki pisac napisao. Moje glumačko biće zaintrigirala je baš ta mračna i strašna Rajka Radaković. Osetila sam njenu duboku tugu i zaglavljenost u sopstvenom slepilu. Zaintrigiralo me je to škrto, bolesno srce koje je potpuno devijantno shvatilo pojmove odanosti i ljubavi. Zaintrigirala me je ta neostvarena ženstvenost koja je prinela žrtvu mrtvom ljubavniku. Zaintrigiralo me je to nesvesno uživanje u tuđoj muci i ta skamenjenost srca koje se na kraju slomi, nakratko probije do svetlosti ljubavi i ponovo vrati skamenjenosti i jedinom smislu života, tj. besmislu samoće i otrgnutosti od svega, pa i same sebe. Slepa za sve, a najpre za društveni trenutak u kome se našla, sebična i sama, odana samo sopstvenoj iskrivljenoj uspomeni…” Andrić, u romanu, to na jednom mjestu ovako opisuje: “…U stvari to i nije život nego štednja. Velika, divna i smrtonosna pustinja štednje u kojoj se čovek gubi kao zrno peska i u kojoj ne postoji i ne može da postoji ništa drugo…”
Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara praizvelo je koncem siječnja ove godine dramski rukopis “Sretni ljudi” spisateljice, scenaristkinje, dramaturginje i kazališne redateljice Nine Mitrović (Slavonski Brod 1978) u režiji Ivana Lea Leme, praktično njenog vršnjaka (Split 1976). Komedija je to koja djeluje kao splet vrlo uspješno spojenih monologa, različitih po formi i sadržaju, a sve ujedno djeluje kao neki začudan esej, ili posveta fenomenu teatra u svoj njegovoj mnogostrukosti i povezanosti sa publikom, koja je njegov često zanemareni, a neizostavni dio, i na tome Nina Mitrović insistira od samog prvog prizora, ona to sublimira jednostavnim pitanjem: “…zašto se ne znamo približiti jedni drugima i zašto nam je tako teško savladati umijeće življenja?” A upravo je “umijeće življenja” ono što bi ovaj kazališni komad htio otkriti, približiti svakom gledatelju – stoga na pozornicu smješta neki imaginarni teatar, odnosno njegovo gledalište, publiku, nas same koji gledamo što se u toj predstavi događa igraju glumci, a mi u stvarnom gledalištu gledamo sebe na pozornici, nespretne i nespremne za uloge što nam ih sam život nudi i podastire. Glumci su dakle mi sami, mi smo oni koje glumci igraju – fikcija i stvarnost se smjenjuju, iluzija obuhvata svaki naš čin, svjesnu ili nesvjesnu radnju, pokret, doživljaj koji nas obuzima – svatko nekoga, ili u krajnjem slučaju samog sebe, prepoznaje u likovima na sceni, ništa nije trajno i vječno a da se ne bi moglo promijeniti i odigrati iznova. Dramaturški vrlo efektno riješeno: Ivan Leo Lemo i Dragan Komadina nagrađeni su za dramaturgiju, a Lemo za najbolju režiju na Igrama, on i Nina Mitrović vrlo dobro su “kliknuli” i iznijeli cijelu predstavu.
Još jednu praizvedbu domaćeg, suvremenog dramskog teksta, donijele su 42. igre – riječ je o predstavi “Perzeide” mlade mostarske dramatičarke Emine Kovačević (Jablanica 1995), nastupilo je Narodno pozorište iz Mostara, režiju potpisuje Karmen Obrdalj (Split 1999), to joj je prvi ozbiljniji susret sa teatrom. Komad je praizveden u martu ove godine, autorica je ujedno i dramaturginja, redateljica dolazi iz filmskog okruženja: snimila je nekoliko studentskih filmova, trenutno je redovna studentica master-studija filmske i TV režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, njen dokumentarni film “Zašto mama vazda plače” prikazan je na više od pedeset festivala širom svijeta i pokupio 13 nagrada.
ULOGA I MJESTO
No zvijezda predstave svakako je mlada dramska spisateljica Emina Kovačević, odnosno njen dramski rukopis “Perzeide”, kojemu je u Jajcu pripala nagrada za najbolji dramski tekst suvremenog autora. To je, zapravo, njen drugi komad i druga nagrada ove godine – na XXII festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici, održanom od 23. do 30. maja ove godine, odigrana je predstava “Zbogom, Kalifornijo” po njenom dramskom prvijencu, u režiji Lajle Kaikčije, također u izvedbi NP-a Mostar, predstava je proglašena najboljom u cjelini na Festivalu po mišljenju stručnog žirija i žirija novinara, a i sam dramski rukopis nagrađen je kao najbolji. “Perzeide” idu korak dalje, još je to jedna vrlo dobro napisana komorna drama kakvih u suvremenoj bh. dramskoj literaturi ne nedostaje (sjetimo se, recimo, sjajne drame također sa samo tri lika “Neće biti smak svijeta” Adnana Lugonića), i to korak dalje kada je riječ o intimi i unutarnjem, duboko proživljenom životu likova koje donosi i njihovom traumatičnom iskustvu života u sredini koja ih ne shvaća, i nasilju kao jedinom odgovoru za svoje postupke na koji nailaze. Ujedno, to je komad koji izvanredno vješto balansira na toj poetskoj žici po kojoj se kreću njezini likovi, jer, kao što će autorica bezbroj puta ponoviti: “…Ja sebe smatram prije svega pjesnikinjom, pa tek onda dramaturginjom, dramskom spisateljicom i onda sam se u ‘Perzeidama’ osjetila puno slobodnije da istražim te neke poetske elemente dramskog pisma u ovom tekstu, nego u ‘Zbogom, Kalifornijo!’” U svakom slučaju dobili smo vrijedan novi suvremeni dramski tekst, “Perzeide” ujedno navješćuju u kojem će se smjeru razvijati dramsko pismo ove talentirane dramske spisateljice, pažnju zavređuje i spremnost NP-a Mostar da kontinuirano na svojoj sceni postavi dva dramska rukopisa mlade autorice, koja je ujedno i dramaturginja u ovoj pozorišnoj kući, što je potez koji svakako treba pozdraviti.
Netom završene 42. pozorišne/kazališne igre u Jajcu tako su, već po tradiciji, pokazale svoju ulogu i mjesto koje imaju u kazališnom životu Bosne i Hercegovine: one nam pomažu gledati na svijet očima besmrtnih klasika poput Andrića ili Skendera Kulenovića, čiju smo “Djelidbu” vidjeli u novom/starom ruhu, tu su kada treba uroniti u magične i nedokučive prostore ljudske duše što nam ih otvara veliki Čehov u svom “Ivanovu”, ili lutati zamagljenim srednjovjekovljem kralja Tvrtka Jasmina Imamovića, ali i bespućima modernog velegrada na čijim ulicama, neprimijećeno, umiru beskućnici, ne libe se bezrezervno nam pružiti ruku u otkrivanju onog uzbudljivog, provokativnog i novog u suvremenim dramskim rukopisima Nine Mitrović i Emine Kovačević. Jer, Pozorišne/Kazališne igre u Jajcu – to je teatar koji živimo. Ove godine prisutna je i jedna novina: nova vrijednost u ženskom dramskom pismu!
