Sinoć je u salonu Doma kulture, trećeg dana XVII Festivala duhovne poezije i muzike „Plivske omahe 2024“ bosanskohercegovačko višeglasje održan Okrugli sto na temu „Religija, ekologija i mi“. Voditelj i uvodničar stola bio je Alen Kristić, teolog, pisac i prevodilac. Uvodničari stola bili su: prof. dr. Mirsad Veladžić, dr. fra Josip Jozić, jerej Nikola Erceg sveštenik i doktorant na Univerzitetu u Beogradu i pastorica Evanđeoske crke u Jajcu Edina Hajder. Prisutni su imali priliku pogledati radove (citate) učenika projekta „Škola mira“ Centra za mirovno obrazovanje.
O važnosti očuvanja životne sredine, zadnjim apelima i upozorenjima za naše čovječanstvo, a kroz prizmu religija govorio je voditelj i uvodničar Alen Kristić, kazavši kako se mi ubrajamo u zadnje generacije koje imaju šansu i obavezu spriječiti potpuni klimatski kolaps našeg Planeta. No kakva je odgovornost vjernika i vjernica naših religijskih zajednica, pred tom i takvom stvarnošću, imamo li pravo na ravnodušnost, šutnju, ignoranciju i okretanje glave ? Religije su suodgovorne za nastanjivost zemlje, za njeno čuvanje, kao prostora u kojem nas je Bog ugostio.
„Religija, ekologija i mi, meni se stalno na ovo MI naćeme slov R u zagradi mi(r), zar može biti mira bez mira među nama ljudima, mira sa nama samima, sa Bogom, ali i stvorenim svijetom, može li biti mira bez pravedne raspodjele resursa, bez našeg pomirenja sa svime što živi oko nas. Ne znam jesmo li dovoljno svjesni da je nastanjivost našeg Planeta radikalno ugrožena i nikada nije bilo važnije i hitnije pitanje kao do sada. Papa Franjo često ponavlja „Kakvu Zemlju, naš Planet želimo ostaviti sljedećim generacijama“ . To je pitanje po meni sržno, ono se tiče građanske, političke, gospodarske, obrazovno-odgojne, naprosto ljudske odgovornosti suvremenog čovjeka, pitanje svih pitanja. Dobro je osvijestiti sve oko sebe da klimatska kriza, zaštita okoliša jest socijalno pitanje, radikalno ljudsko pitanje. Od razaranja klimatske krize trpe samo najsiromašniji, oni koji su najmanje ili nimalo odgovorni za klimatske promjene, dok oni bogati koji su za njih odgovorni , zapravo još uvijek za sada prolaze nekažnjeno. Na koncu klimatska kriza, globalna ekološka kriza, jest rezultat globalnih struktura, globalnog sistema u kojem živimo, a to je kapitalizam. Ne slučajno Papa Franjo otvoreno govori o tome, da je to sistem koji ubija, ali to je sistem koji ne ubija samo ljude nego i sva stvorenja i čitav stvoreni svijest. Imamo li pravo na ignoranciju ako je stvoreni svijet misterij, dar, tajna, a ne puki ljudski resurs, roba, izbor profita. Šta sa našom vjerom, vjerničkim životom ima vapaj zemlje, pateće majke naše sestre, vapaj vrsta koje izumiru, vapaj šuma koje nestaju, vapaj rijeka koje okivaju betone, šta sa našom vjerom i vjerničkim životom ima vapaj siromašnih koji su žrtve ekstremnih posljedica klimatske krize, suše, poplava, podizanja razine mora, nasilnih migracija, nedostatka pitke vode. Možemo li i smijemo li se nazvati vjernicima ako smo gluhi na vapaj zemlje i vapaj siromašnih, vapaj zemlje u našoj domovini, vapaj zemlje oko nas ? Nije li krajnje vrijeme da i mi vjernici religijskih zajednica, stanemo uz Boga odlučnije kao branitelji i čuvari prirode, stvorenog svijeta, nje li to srž poziva da budemo namjesnici Božiji na zemlji, sinovi i kćeri Božije, da budemo na sliku i priliku samoga Boga, da se prisjetimo da nismo gospodari i i vlasnici prirode , nego da smo joj pozvani služiti nadahnuti Božijom nježnošću i brigom koja se proteže i do najmanjeg od svih stvorenja. Nije li krajnje vrijeme da otkrijemo religijsko ekološku mudrost i baštinu i svi zajedno pomognemo čuvanju prirode kao Božijeg kosmičkog hrama? , kazao je između ostalog Alen na sinošnjem okruglom stolu.
Prof. dr. Mirsad Veladžić govorio je o zaštiti okoline i ekološkom i kulturnom moralu iz perspektive Islama i njegove biotehnološke struke, kazavši kako je Bog je htio da budemo različiti i da ljudi nisu samo genetika, da je čovjek daleko nešto više, a taj drugi aspekt šta je čovjek, šta je njegova duša ova savremena nauka ne tretira. „ Mi nismo na ovoj zemlji da samo o sebi mislimo nego imamo zadaću i obavezu da gledamo i na druge, da pomažemo i spašavamo. Trebamo na sebi raditi, trebamo mentalno čistiti svoju memoriju od naslaga nevaljalog. Kriza današnjeg čovječanstva slobodno mogu tvrditi je moralne prirode! Trebamo se truditi, ne samo sebe održavati i popravljati, nego djelovati u zajednici, pokušavati da imamo dobru, zdravu zajednicu i na takav način ukupna zajednica onda ima profit i korist. Ljepota je večeras ovdje što imamo ljude različitih vjerskih usmjerenja , Bog je htio da budemo različiti i jedni druge moramo uvažavati i poštovati i zajedno u lijepoj harmoniji živjeti“, kazao je profesor Veladžić.
„Nauka je prirodu postavila tako da ona bude entitet, jedno područje koje zamjenjuje Boga. Ibn Arebi jedan veliki Islamski mislilac kaže, to je prostor u kojem se ispunjavaju Božiji nalozi. Ona prihvata onaj prostor u kojem se događaju rađanja, događaju životi i ponovno vraćanje u onu osnovnu materiju o kojoj svi znamo. Savremena nauka ne poznaje pojam Boga, a u našoj vjeri se kaže „ Sve što je na nebesima i zemlji veliča i slavi Boga“ i svaka stvar ima svoje pravo koje se mora poštivati, prema kom se treba kao Božije djelo odnostiti, prema tome nemamo pravo da se ovako neodgovorno ponašamo kao da smo mi vlasnici toga. Mi smo korisnici.. Priroda koju mi susrećemo jedan je od načina shvatanja i postojanja Boga, svaki cvijet, svaka biljka, svaka riba ili neki drugi organizam, je znak Božijeg postojanja, zato se čovjek upućuje da proučava taj mikrokosmos oko sebe i svijet oko sebe kako bi shvatio veličinu onoga koji je sve to dao. Mi živimo u vremenu gdje se genetski mijenjaju organizmi, kada se nasilno prenose geni iz drugih organizama u druge strukture, a to je najopasnija tehnologija koju čovječanstvo poznaje i daleko opasnija od nuklearne tehnologijee jer nuklearna tehnologija kada se upotrijebi ona zahvati određeno područje, ali ako ova stvar izađe izvan kontrole nema toga koga ko to može vratiti u sistem”, dodao je profesor Veladžić.
Da zaštita okoliša za Abrahamske i Ibrahimovske religije nije nešto usputno i da nije hir, nešto prolazno, nego da se tiče srži same vjere ne samo katolika i kršćana nego i svih vjernika govorio je Josip Jozić, doktor filozofije, te približio osnove katoličke ekoteologije kroz prizmu Franjevaštva.
“Moj je cilj večeras je da ovo kažem prije svega, nema napretka bez humanih vrijednosti, nema vjere ni zajedničkog života bez relacije, a nema ekologije bez čistoće ljudskih odnosa. Svi mi znamo da je priroda jedan oblik tajne, nešto što ostaje i što traži poštovanje, prema ljudima i prema samom sebi”, kazajo je fra Jozić.
“Postoji jedna velika razlika između osjećaja ili svijesti da mi iz prirode nešto primamo, da mi iz prirode nešto dobivamo, i da nam je iz prirode nešto darovano, i ta se svijest razlikuje 100% od svijesti da mi od prirode nešto uzimamo, jer ako ja imam ovaj mikrofon i hoću ga nekom dati, pokloniti, on će uzeti to, ali sa osjećajem zahvalnosti, ali ako ja imam ovaj mikrofom i neko hoće da ga uzme ili ukrade, isti je proces, ali nemaš osjećaj zahvalnosti, nego osjećaj da ukradeš i pobjegneš. Dakle, priroda u kojoj mi živimo ovisi itekako od naše ljudske svijesti, o tome kako se mi prema njoj postavimo. Pogledajte, mi danas živimo u jednom ubrzanom svijetu koji ne teče jednako, osim u teoriji relativiteta. Taj ubrzani život nam je omogučila tehnološka znanost i tehnologija. Što nam više tehnhika omogućuje da se lakše koristimo stvarima, to mi živimo ubrzanije, a što mi ubrzanije živimo mi živimo stresnije. I gdje se u biti nalazimo? Onda nam sve ono što se nalazi izvan našega duha kao što je priroda, to nam postane nezanimljivo u ovoj zbrci i žurbi. Tehnika je pomogla čovjeku da ide naprijed, ali pogledajte, mi kažemo neke zemlje su razvijene, neke imaju ta i ta dostignuća, neke su napredne, ali postoji jedna ogromna razlika između dostignuća i između napretka. Atomska bomba je ogromno vojno dostignuće na kraju drugog svjetskog rata, ali ona nije napredak, ona je civilizacijski nazadak ubijanja tolikog broja ljudi u Japanu. Tehnika može postati u našem životu vrlo problematična. Što je čovjek samostalniji u današnjem svijetu, to postaje osamljeniji, i kako se u biti u takvom svijetu odnositi prema prirodi koja nam je darovana, kako se odnositi prema ekosu u kojem čovjek živi? Čovjek postaje gramežljiv, uzima dakle samo ono što mu je potrebno. Nema relacije prema prirodi bez relacije koja se ne stvara među ljudima, jer temeljni oblik i temeljno znanje vjere u Boga je relacija, to je upućenost, da nisi sam, da neko stoji iza svega i tako mi se čini da ponude u ovom današnjem svijetu koje narušavaju relaciju jesu zapravo jedan problem u kojem ne samo da se narušava relacija između muslimana- katolika- pravoslavaca, nego samog čovjeka. Ta relacija ako je narušena ona ne postoji ni prema prirodi, ni prema Bogu, jer kako imati odnos prema prirodi ako nemš odnos prema čovjeku“, dodao je fra Josip Jozić.
Sa pravoslavne tačke gledište na odabranu temu koja se tiče ekološko-teoloških principa u pravoslavlju govorio je jerej Nikola Erceg, doktorant Univerziteta u Beogradu i pravoslavni sveštenik, kazavši da je nemar prema okolini u kojoj živimo zločin protiv nas samih, zločin protiv Boga, te da se na neki način smatra grijehom.
“Pojam teologija, kao i ekologija nije mi strano, jer potičem iz predela, gde sam odrastao pored reke Plive, nekako moralno i ljudski sam vezan da razmišljam o tome i da prenosim neka iskustva, ono što čoveku daje motiv i ono što se kroz teologiju svako obavezuje , da daje doprinos i da svoju okolinu čuvamo i da se odnosimo kao prema tvorevini Božijoj, pogotovo kada smo vezani i rodnim krajem i kada smo vezani Bogom kao našim tvorcem neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. Posmatrajte sve što je napravio čovek kuće zgrade, velike i male gradove i sela, posmatrajte ljude , civilizaciju, pitajte zanimajte se kako biste upotpunili svoja znanja, nemojte biti ravnodušni, to je ono najgore stanje za čoveka. Sve su to prilike da se povežemo sa svima i sa svime i da živimo u prirodi u svemu stvorenom”, kazao je jerej Nikola Erceg.
O povezivanju ekologije i teologije, odnosno brizi za svijet iz teološke perspektive, u slučaju biblijske perspektive govorila je Edina Hajder pastorica Evanđeoske crkve u Jajce, kazavši kako smo mi ovaj svijet dobili da čuvamo, ali da smo našom nemarnošću došli do krajnje granice opstanka.
„Mi smo dobili ovaj svijet da ga čuvamo, da bude naš dom, naše mjesto. Teologija je kritičko proučavanje prirode i božanskog, dok se religija odnosi na bilo koji kulturni sistem obožavanja koji povezuje čovječanstvo sa nadnaravnim. Teologija je nešto što neko vjeruje, a religija je što neko praktikuje. Imamo još jednu zanimljivu riječ koju ću spomenuti, a nju dobijamo kombinacijom riječi ekologija i teologija , to je ekološka teologija ili ekoteologija. Ekoteologija je oblik konstruktivne teologije koja se usredotoČuje na međuodnose religije i prirode. Sve što je stvoreno Biblija naglašava da je bilo dobro, i to dobro ostavi nama da mi koristimo, i kao krunu šta je Bog napravio, napravio je čovjeka, mene i tebe i dao nam zadatak, da obrađujemo da radimo i da se brinemo. Jedinstvena je uloga koju je samo čovjek dobio, da upravlja nad životinjama i nad prirodom, ta naša uloga nije podrazumjevala da postanemo nadmoćni, zlostavljači ili da se ponašamo poput bogova koji pljačkaju stvoreno. Naša uloga bila je i jeste da se brinemo za ono što nam je Bog povjerio i to uključuje ne samo brigu za siromašne, za udovice, za siročadi nego brigu za Božije stvorenje, za prirodu oko nas“, dodala je Edina.
