Šestog dana 43. Pozorišnih/Kazališnih Igara BiH u Jajcu u sklopu pratećeg programa, u salonu Doma kulture održan je Hommage Abdulahu Sidranu, bosanskohercegovačkom akademiku, pjesniku, proaziku, dramskom piscu, filmskom scenaristi, prijatelju i sudioniku Pozorišnih igara u Jajcu. Ovo je drugi Hommage na ovim Igrama, na prvom smo se prisjetili dvojice velikana bosanskohercegovačkog teatra i glumišta Nijaza Alispahića i Mirsada Tuke. O Abdulahu su govorili: Tarik Sidran ispred Fondacije „Sidran“, novinar Dževdet Tuzlić, i direktor Umjetniče galerije BiH Strajo Krsmanović. Sidranovu poeziju čitao profesor Hasan Zahirović.
Prisutne je pozdravio direktor Pozorišnih/Kazališnih igara , Fikret Čančar. Posebne riječi donrodošlice uputio je Tariku Sidranu, sinu Abdulaha Sidrana, koji je ispred Fondacije „Sidran“, prisustvao ovom Hommageu.
“Abdulah Sidran nas je napustio u martu ove godine, na razne načine bio je sudionik onoga što se na Pozorišnim igrama dešavalo u Jajcu. Volio je društvo, imao je puno prijatelja širom svijeta, pa tako i ovdje u Jajcu. U Jajcu je prepoznat i na Pozorišnim Igrama, 2013. godine kada je prema odluci stručnog žirija njegova predstava “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” u izvedbi, Kamernog teatar 55 Sarajevo, a u režiji Sulejmana Kupusovića dobila nagradu za najbolju predstavu u cjelini“.
Fikret Čančar, direktor Pozorišnih igara u Jajcu
Tarik Sidran je zahvalio organizatorima na pozivu i prilici da se progovori o liku i djelu njegovog oca na jednom ovako značajnom festivalu. Tarik Sidran govorio je o važnosti Fondacije “Sidran”, njenim ciljevim, a i tome kako je biti sin velikog Abdulaha Sidrana, ljubavi svoga oca prema Sarajevu , BiH, njegovoj zabrinutosti za sudbinu naroda kojem je pripadao.. radu Fondacije i planovima za budućnost.
TARIK SIDRAN
“Volio je šalu, njegova čitava generacija sa Vratnika gledala je svijet kro prizmu humora, vjerovatno i zbog teškog poratnog vremena i neimaštine, u tom humoru se nalazio bit života i bijeg od stvarnosti . Iako svi mi imamo utisak da je uvijek bio jednoličan i vedrog duha, puno je o svemu razmišljao, najviše ga je brinula sudbina Bosne i našeg naroda. To ga je posljednjih godina jako morilo, bila mu je opsesija, činilo mu se da sve ide nekom stranputicom, što u njegovoj glavi nikako nije moglo rezultirati nekim pozitivnim ishodima“.
“Čast nam je i zadovoljstvo, što je jedan Festival poput ovoga, koji ima gotovo pola stoljeća tradicije, organizovao Hommage našem ocu i što ga se ljudi sjećaju na ovakav način. Biti sin Abdulaha Sidrana je nešto na šta se čovjek navikne, vjerovatno je to bilo fascinantno u osnovnoj školi, poslije toga nakon što počneš da sazrijevaš shvatiš da je on samo tvoj otac. Nikada nisam nešto dramatizovao, otac je otac, bez obzira ko on bio. Danas ovdje govorim i kao njegov sin, ali i kao jedan od osnivača Fondacije „Sidran“. Primarni cilj Fondacije je očuvanje lika i djela Abdulaha Sidrana, za koje smatram da je bilo veličanstveno i sveobuhvatno. Fondacija je amanet Abdulaha Sidrana. Osnovali smo je dvije godine prije njegove smrti. To je bila njegova ideja za života i doživio je da je ostvarimo, ali nažalost nije doživio da zaživi u punom jeku. Mi ćemo se potruditi , nas troje djece, da taj njegov amanet ostvarimo u punom kapacitetu. Ostalo je mnogo nerealizovanih stvari za njegova života, sigurno tri, četiri scenarija, neobjavljene literature i rukopisa, arhive koja je beskonačna… Ima mnogo toga što je ostavio i na čemu treba da se radi, što vjerujemo da će sigurno biti zanimljivo publici, a odnosi se na pisanu riječ, pozorišnu i dramsku umjetnost, poeziju, literaturu, pa čak i ono što bi se danas nazvalo konceptualnom umjetnosšću.
Ne znam šta je više volio Sarajevo ili Bosnu i Hercegovinu i najčešće je govorio o svom Sarajevu i o svojoj domovini. Trudio se da tu ljubav prenese i na sve u bližoj okolini .To što je bio Sarajlija to je bio njegov najjači identitet“.
Dževdet Tuzlić o Abdulahu Sidranu
“Postojanje Fondacije „Sidran“ je veoma važno. Jako je bitno naglasiti da ova Fondacija nije ideja nastala onda kada više nekog nema, nego onda kada je bio živ i svjestan u kakvom svijetu živimo. U svijetu zaborava, u svijetu kulturnog uništavanja, u svijetu zloupotrebe. Ako vam kažem da je Sidran najljepši pjesnik, ništa vam novo nisam rekao, ako vam kažem da je bio sjajan dramski pisac, u šta smo se mogli uvjeriti po nagradama i predstavama koje smo gledali, nisam opet ništa novo rekao, ali ako vam kažem da Sidran u BiH nije dobio ni jednu filmsku nagradu, onda to zvuči strašno. Bio je čovjek koji je svojim scenarijima proslavio Jugoslaviju, a ne Bosnu i Hercegovinu. Onda možemo zaključiti da strah tokom njegovog života nije bio neutemeljen. Sidran je obilježio jednu epohu, ali ta epoha njemu nije na isti način uzvratila. Sjećam se inicijative koju sam kao novinar jako podržavao, govorio je o potrebi nacionalnog umjetnika. Nacionalni umjetnik bi bio onaj koji u svojoj branši ostvaruje vrhunce, koji mnogi ne mogu da ostvare i dostignu. Kada se ta priča počela dešavati odjenom se stvorila atmosfera mnogih koji misle da to zaslužuju i ideja kao takva nije realizovana. Vlasti nisu imale sluha ni da započnu priču o tome, više je to bio odraz javnosti koja je tu ideju nosila i međusobno razmijenjivala njen značaj i svrhu. Sidran je čovjek o kojem se tek sada kada je otišao pokazalo koliko je zapravo omiljen, to je valjda sudbina svijeta. Mogla bi se napraviti cijela knjiga sjajnih, emotivnih I iskrenih zapisa ljudi koji su najšireg dijapazona, intelektualnog i socijalnog, onda kada se po društvenim mrežama raširila priča da ga više nema, da je preselio s one strane radosti. Avdo se nije libio da prođe ulicama grada, da gleda izloge jer bio jako znatiželjan čovjek , želio je da vidi kako narod živi, nije bio čovjek iz neke crne limuzine i često je mogao da se sretne u u tramvaju. Sve ovo je upravo zbog te jednostavni koja je njega obilježila“.
Strajo Krsmanović o Abdulahu Sidranu
“Dugo godina sam bio blizak Avdi Sidranu, sarađivali smo, radili, ali bili i prijatelji. Moje prvo ozbiljnije iskustvo sa njegovom poezijom došlo je kada je Gradimir Gojer odlučio da radi pozorišnu predstavu , napravili smo pozorišnu trupu, a u to vrijeme trupe nisu bile baš nešto popularne. Radili smo predstavu po Avdinoj pripovjetci „Sarajevska zbirka“ i to je bilo jedno jako lijepo iskustvo. Potom dolazi jedna druga situacija. Ja radim kao mladi dramaturg u redakciji igranog programa, tu redakciju su činili sve sami bardovi poput Vite Lukića, Miodraga Žalice, Veje Stojanovića. Jednoga dana u redakciju dolazi TV drama koju je napisao Avdo. Svima nama to je bilo šokantno i nezamislivo. Tako zbunjeni, pročitamo i fasciniramo se. To je bila izvanredna drama „Jegulje putuju u Sargasko more“ . Dobro se sjećam anegdote, kada dolazi pjesnik Ivan Kordić i govori „Znaš onaj naš Avdo napisao dramu, pa vidi Boga ti, de to nešto poguraj“, kažem „Bolan Ivane odlična drama, mi oduševljeni svi“.. To su bili njegovi dramski početci, jedan zaokret, jedno za nas potpuno iznenađenje. Ta drama je snimana i dalje ima istorijat, do prelomnog rata i dva autoboigrafska scenarija Dolly Bell i Otac na službenom putu. Na oba scenarija sam radio sa njim kao drmaturg, iako se tu nije imalo šta raditi, to su bili gotovi scenariji na prvu, sve je imao složeno i u glavi i na papiru. Ono što je meni bilo dragocjeno kao mladom dramaturgu je bio način pisanja tog scenarija, pisao je scenarij po poglavljima i svako poglavlje imalo je svoj naslov. To je jedna škola dramaturgije koju je on kasnije prenosio i studentima, kako bi studenti olakšali pisanje scenarija kada slažu cjeline. Odjenom i s punim razlogom počeli smo učiti i drramsko i filmsko pisanje od Avde Sidrana. Poslije toga dolazi roman Dolly Bell i drugi, i na sreću pjesme, jer mislim da književnosti nema bez poezije , bez obzira na formu, da li bio roman, bila drama ili književni rod, ako nema poetsku snagu, dimenziju i značenje to je onda nešto drugo. Imao je taj poetski elemenat, koji je bio njegov istinski, urođen, koji je živio cijeli život. Ta poezija je pomogla jako da Avdini filmski scenariji buudu i dramaski, da budu ono što su bili , iznad standarda i prosjeka, drugačiji, ono što osvaja publiku i što nas sve zajedno kupuje. Kada se sabere sve ono što je Avdo ostavio iza sebe, to je jedan respektabilan književni materijal i jako je važno da se ona i dalje permanentno proučava i izučava“.
